1. Temeljna načela
Članak 1.
1. Liječniku je časna obveza svoje životno usmjerenje i struku posvetiti zdravlju čovjeka.
2. Liječnik će poštovati ljudski život od njegova početka do smrti, promicati zdravlje, sprečavati i liječiti bolest te poštovati ljudsko tijelo i osobnost i nakon smrti.
3. Liječničku će pomoć pružati jednako svima bez obzira na dob, spol, rasu, narodnost, vjeru, političko uvjerenje, društveni položaj ili bilo koje druge okolnosti, poštujući pri tome ljudska prava i dostojanstvo osobe.
4. Svim svojim sposobnostima čuvat će plemenitu tradiciju liječničkog poziva održavajući visoke standarde stručnog rada i etičnog ponašanja prema bolesniku i njegovim bližnjima te zdravim osobama.
5. U svojem će djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama.
6. Svoje znanje i umijeće uvijek će odgovorno primjenjivati u skladu s načelima ovoga Kodeksa.
7. Liječnik će pismeno potvrditi samo one medicinske činjenice koje je utvrdio sam i/ili u suradnji s drugim stručnjacima.
2. Obveze prema bolesniku
Članak 2.
1. Liječnik će poštovati prava bolesnika smatrajući dobrobit bolesnika svojom prvom i osnovnom brigom.
2. Svoj će posao obavljati stručno i etički besprijekorno, ne iskorištavajući bolesnika niti emotivno, niti tjelesno, niti materijalno. Osim redovite nagrade za liječnički rad, u obliku plaće ili honorara i zadovoljstva da je pomogao bolesniku, stjecanje materijalne ili bilo koje druge koristi iz njegova liječničkog rada protivno je ovom Kodeksu.
3. Liječnik će poštovati pravo svakog bolesnika da dobro obaviješten slobodno prihvati ili odbije pojedinog liječnika, odnosno preporučenu liječničku pomoć. Kad bolesnik nije sposoban o tome odlučivati, a njegov zastupnik nije dostupan, liječnik će, ako se s odlukom ne može pričekati, primijeniti najbolji način liječenja.
4. Pregled i pružanje liječničke pomoći djeci i maloljetnim osobama, liječnik će obavljati uz uvažavanje osobnosti djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda -New York 1989. i pisani pristanak roditelja ili skrbnika, odnosno starijih najbližih punoljetnih članova obitelji, osim u hitnim slučajevima. On će primijeniti najprikladniji postupak, a otkloniti zahtjeve laika koji bi mogli ugroziti zdravlje ili život malodobne osobe. Pri sumnji na zloporabu ili zlostavljanje djece, liječnik je dužan upozoriti odgovorna tijela, obazrivo čuvajući interes djeteta.
5. Liječnik će predlagati i provoditi samo one dijagnostičke postupke koji su nužni za pouzdanu dijagnozu te samo ono liječenje koje je u skladu s provjerenim suvremenim spoznajama medicinske znanosti.
6. U svojem postupku s bolesnikom liječnik će postupati ekonomično, sukladno racionalnoj medicinskoj praksi. Nepotrebni pregledi i liječenje nisu dopušteni, bez obzira tko snosi troškove brige za bolesnika.
7. Liječnik će na prikladan način obavijestiti bolesnika o dijagnostičkim postupcima i pretragama, njihovim rizicima i opasnostima te rezultatima, kao i svim mogućnostima liječenja i njihovim izgledima na uspjeh te mu primjereno pružiti potrebne obavijesti kako bi bolesnik mogao donijeti ispravne odluke o dijagnostičkom postupku i predloženom liječenju. U slučaju malodobnih osoba ili onih koje nisu poslovno sposobne, liječnik će se obratiti bolesnikovim roditeljima ili skrbnicima, odnosno, a ukoliko to nije moguće, donijeti odluku o liječenju savjetujući se s drugim liječnicima.
8. Obveza je liječnika prema djeci i rodbini bolesnika pravovremeno, na zahtjev u svakom dostupnom trenutku, obavješćivati o bolesnikovu stanju imajući razumijevanje za zabrinutost bolesnikovih bližnjih.
9. Bolesnik ima pravo saznati istinu, kao i dobiti na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o svojoj bolesti. Iznimno od ovoga pravila, ako liječnik ocijeni da će time bolesnik doći u težu zdravstvenu situaciju, nije obvezan bolesniku reći istinu niti mu dati na uvid medicinsku dokumentaciju.
10. Za vrijeme svoje odsutnosti liječnik je obvezan pobrinuti se za stalnu medicinsku skrb svojih bolesnika.
11. Ako potrebe liječenja bolesnika prelaze liječnikove mogućnosti, znanje ili vještine, on je obvezan predati bolesnika na skrb drugom liječniku koji te potrebe može ostvariti. Ako sam bolesnik isto zatraži predat će ga na skrb drugom liječniku. Ako liječnik ocijeni da su mu u brizi za bolesnika potrebni stručni savjeti drugih liječnika, predložit će sazivanje liječničkog konzilija.
12. Ako se bolesnik, koji je dobro upoznat sa svojim stanjem i sposoban samostalno odlučivati, ne ponaša sukladno preporukama liječnika glede prevencije i liječenja bolesti, liječniku je iznimno dopušteno takvoj osobi odbiti daljnju skrb, pod uvjetom da ga prethodno uputi na drugog liječnika ili zdravstvenu ustanovu. Jednako tako može liječnik postupiti prema bolesniku koji se svjesno ponaša nedolično, uvredljivo ili prijeteći, osim u slučajevima neposredne opasnosti za život, kada mu je liječnik obvezan pomoći.
13. Svi podaci u svezi s bolešću i/ili stanju bolesnika smatraju se liječničkom tajnom. Liječnik ju je obvezan čuvati i pred bolesnikovim bližnjima, ako to bolesnik izjavi, a i nakon njegove smrti, osim u slučaju kad bi čuvanjem liječničke tajne ugrozio život i zdravlje drugih ljudi. Čuvanje liječničke tajne proteže se i na uvjete pod kojima se podaci o bolesniku prenose, obrađuju i pohranjuju u telematičkim sustavima u medicini i zdravstvu.
14. Liječnik ima pravo na priziv savjesti, ako time ne dovodi u opasnost život bolesnika.
15. Liječnik se ne smije upuštati u osobne ili obiteljske probleme bolesnika, niti pokušavati utjecati na njega izvan onoga što zahtijeva njegovo liječenje.
3. Planiranje obitelji i regulacija ljudske plodnosti
Članak 3.
1. Obveza je liječnika da prihvaćene suvremene postupke antenatalne i postnatalne skrbi primjenjuje sa svrhom da pomogne rađanje, rast i razvoj svakog djeteta.
2. U planiranju obitelji, liječnik će promicati ponajprije odgojne i prirodne metode, a zatim one metode planiranja obitelji koje su u skladu s medicinskim spoznajama i moralnim stavovima žene i muškarca. Liječnik je obvezan upoznati ženu i muškarca s načinom djelovanja i štetnosti pojedinih kontracepcijskih sredstava, odnosno postupaka.
3. U okviru liječenja neplodnosti liječnik mora znati da primjena oplodnje uz medicinsku pomoć pretpostavlja razumijevanje biti takvih postupaka u osoba koje im se podvrgavaju. Obveza je liječnika poznavati etičko vrednovanje pojedinih metoda prema prihvaćenim suvremenim stavovima.
4. Razvijanje viška ljudskih zametaka u istraživačke svrhe, neprihvatljivo je i neetično.
4. Umirući bolesnik
Članak 4.
1. Ublažavanje patnje i boli jedna je od osnovnih zadaća liječnika. To je posebno važno u skrbi oko umirućeg bolesnika, kada će liječnik bolesniku uz lijekove nastojati pružiti i svu duhovnu pomoć, poštujući bolesnikovo uvjerenje i želje. Istodobno će liječnik upoznati i bolesnikove bližnje o njegovom stanju i nastojati postići njihovu suradnju na ublažavanju bolesnikovih tegoba.
2. Namjerno skraćivanje života (eutanazija) u suprotnosti je s medicinskom etikom.
3. Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik će postupiti po svom najboljem znanju i savjesti, a u skladu s načelima izrečenim u ovom članku.
5. Presađivanje organa i tkiva
Članak 5.
1. U slučaju smrti mozga, utvrđene na stručno prihvaćeni način, liječnik smije u okviru pozitivnih propisa održavati život organa, dijelova tijela ili tkiva koji se mogu iskoristiti u svrhu liječenja drugih bolesnika. O namjeri da s mrtvog tijela presadi dijelove tijela, organe ili tkiva, liječnik će obavijestiti najbližeg člana obitelji ili skrbnika i zatražiti pisani pristanak.
2. Liječnik koji sudjeluje ili bi mogao sudjelovati u postupku presađivanja ne smije sudjelovati u donošenju odluke o smrti mozga davaoca, zbog mogućeg sukoba interesa.
3. Ako liječnik sudjeluje u presađivanju tkiva ili organa sa živog davaoca, obvezan ga je savjesno upoznati s naravi zahvata i njegovim mogućim posljedicama.
6. Biomedicinska istraživanja
Članak 6.
1. Pri znanstvenom istraživanja liječnik će se pridržavati propisa Helsinške deklaracije Svjetske zdravstvene organizacije - Edinburgh 2000.
2. Osnovna je svrha istraživanja na ljudima unapređenje profilaktičkih, dijagnostičkih i terapijskih postupaka te razumijevanje uzroka i nastanka bolesti. Pri istraživanjima dobrobit pojedinca ima prednost pred interesima znanosti i društva. Obveza je liječnika da u medicinskim istraživanjima štiti život, zdravlje, privatnost i dostojanstvo ispitanika.
3. Liječnik koji poduzima istraživanja u području biomedicine mora biti znanstveno obrazovan i osposobljen. Liječnik je obvezan podastrijeti plan istraživanja na ocjenu nadležnom bioetičkom povjerenstvu u pogledu znanstvene opravdanosti i etičke prihvatljivosti. U tom prijedlogu moraju biti jasno ocijenjene moguće opasnosti i poteškoće te rizici u usporedbi s očekivanom dobrobiti za pojedinca i koristi za društvo.
4. Koristi, rizici, poteškoće i učinkovitost nove metode trebaju biti uspoređeni s najboljim postojećim profilaktičkim, dijagnostičkim i terapijskim metodama. To ne isključuje uporabu placeba ili neliječenje, ako u istraživanju nema dokazanih profilaktičkih, dijagnostičkih i terapijskih metoda.
5. U određenim istraživanjima valja prosuditi i moguću štetu za okoliš, a tamo gdje su uključene pokusne životinje primijeniti načelo najmanje patnje.
6. Liječnik koji vodi istraživanje obvezan je osobe koje budu obuhvaćene istraživačkim projektom temeljito upoznati sa smislom rada, očekivanom koristi i mogućom opasnosti te će
nakon toga pribaviti njihov pisani pristanak. Ako to zbog malodobnosti, lišene poslovne sposobnosti ili stanja svijesti ispitanika nije moguće, pristanak će zatražiti od njegova zakonskog zastupnika.
7. Ako ispitanik tijekom istraživanja postane sposoban za samostalno odlučivanje, istraživač mora za daljnja istraživanja dobiti njegov pisani pristanak. Ispitanik može, slobodnom voljom, u svako doba odustati od daljnjeg sudjelovanja u istraživanju.
8. Istraživač ne smije utjecati na odluku ispitanika o sudjelovanju ili nesudjelovanju u terapijskom ili neterapijskom istraživanju.
9. Istraživanje novih profilaktičkih, dijagnostičkih i terapijskih postupaka mogu provoditi samo neovisni istraživači u okvirima odobrenog plana kliničkog pokusa. Usvajanje, primjena i širenje znanstveno neprovjerenih postupaka te pobuđivanje lažne nade u bolesnika i njegovih bližnjih, povreda je medicinske etike.
10. O postignutim rezultatima liječnik-istraživač obavijestit će, prema pravilima znanstvenog izvješćivanja, znanstvene i stručne krugove na medicinskim javnim sastancima i u medicinskim časopisima, a širu javnost tek nakon što je o njima utvrđeno stručno mišljenje.
7. Ljudski genom
Članak 7.
1. Zabranjen je svaki oblik diskriminacije neke osobe na temelju njezina genetskog nasljeđa.
2. Testovi koji pretkazuju nasljedne bolesti, bilo da služe za prepoznavanje nositelja gena odgovornog za bolest, bilo za otkrivanje nasljedne predispozicije odnosno prijemljivosti za bolest, mogu se izvoditi jedino u zdravstvene svrhe ili kao dio znanstvenih istraživanja u zdravstvene svrhe i to nakon nepristranog genetskog savjetovanja.
3. Zahvati usmjereni na preinaku ljudskog genoma mogu se izvoditi samo u preventivne, dijagnostičke i terapijske svrhe uz uvjet da se te preinake ne prenose na potomstvo.
4. Zabranjeno je korištenje postupaka medicinski potpomognute oplodnje u svrhu odabira spola budućeg djeteta, osim za primjenu provjerenih terapijskih zahvata i to za ozbiljne nasljedne uz spol vezane bolesti uz odgovarajuću zakonsku zaštitu zametka.
5. Stvaranje genetski identičnih osoba (kloniranje) suprotno je etici i poštivanju ljudskog dostojanstva, jer bi takvim osobama prouzročilo ozbiljne medicinske, psihološke i društvene poteškoće. Stoga je zabranjen svaki postupak namijenjen stvaranju ljudskog bića genetski istovjetnog drugom ljudskom biću, bilo živom ili umrlom. U duhu ovoga članka ljudsko biće "genetski istovjetno" drugom ljudskom biću znači onakvo ljudsko biće koje s drugim dijeli isti genetski sustav.
8. Odnos prema osobama smještenim u posebnim ustanovama
Članak 8.
1. Liječnik koji radi u socijalnim, socijalno-zdravstvenim, zdravstvenim i ustanovama zatvorenog tipa osobito će čuvati prava bolesnika u tjelesnom i duševnom pogledu i paziti na njegovo osobno dostojanstvo. Prisilno liječenje i hranjenje dopušteno je samo u slučajevima kada bolesnik nije sposoban da o tome svjesno odlučuje. Ako duševno zdrava i punoljetna osoba odbija hranu, liječnik to mora poštovati. Liječnik nikad neće sudjelovati u nasilju prema čovjeku.
9. Odnosi prema drugim liječnicima, struci i Liječničkoj komori HNŽ
Članak 9.
1. Častan će se liječnik odnositi prema drugim liječnicima onako kako bi on želio da se odnose prema njemu.
2. Svojim učiteljima iskazivat će poštovanje i zahvalnost za znanje, vještine i odgoj koje je od njih primio.
3. Ako drugi liječnik zatraži od njega stručni savjet i/ili pomoć, bilo izravno ili preko telematičkih sustava, pružit će mu je nesebično i prema svom najboljem znanju i koristi za bolesnika.
4. Liječnik neće pridobivati bolesnike svojih kolega.
5. U slučaju da sazna o neodgovarajućem etičkom, moralnom ili medicinskom postupku kolege, liječnikova je obveza o tome obavijestiti Liječničku komoru HNŽ. Neodgovorno je, prije utvrđivanja stvarne krivnje, iznositi bolesniku, njegovoj obitelji ili široj javnosti svoje sumnje u spomenute postupke.
6. Suradnike ili drugo osoblje liječnik će upućivati na učinjene propuste na način koji neće povrijediti njihovo ljudsko i profesionalno dostojanstvo, a nikad pred bolesnikom ili njegovim bližnjima.
7. Liječnik može preuzeti skrb nad bolesnikom drugog liječnika samo na zahtjev dotičnog liječnika ili bolesnika.
8. Stalno obrazovanje, praćenje napretka u struci i rezultata svojega rada liječnikova je obveza prema bolesnicima kako bi im uvijek mogao pružiti vrhunsku zdravstvenu zaštitu.
9. Liječnik će čuvati svoj stručni ugled i neovisnost, ne pristajući da mu se ime ističe i povezuje s trgovačkim poslovanjem radi stjecanja osobne koristi. Izbjegavat će stjecanje i širenje ugleda neodmjerenim samoisticanjem i netočnim samooglašavanjem u sredstvima javnog priopćavanja.
10. Neće surađivati s pojedincima, ustanovama ili društvima koji zlorabe povjerenje javnosti zastupajući neprovjerene tvari i postupke namijenjene liječenju, čuvanju i promicanju zdravlja.
11. Liječničku komoru HNŽ smatrat će svojom stručnom maticom, čuvajući i promičući joj ugled, kako u struci, tako i u široj javnosti.
10. Završne odredbe
Članak 10.
1. Poštivanje odredaba ovoga Kodeksa obvezatno je za sve liječnike.
2. Sankcije povreda ovoga Kodeksa utvrdit će se pravilima Liječničke komore HNŽ.
3. Član Liječničke komore HNŽ ima pravo i obvezu o svakom kršenju odredaba Kodeksa obavijestiti Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju koje prati primjenu Kodeksa.
4. Članovi su dužni odbiti svaku stručnu radnju koja je u suprotnosti s načelima iznesenim u Kodeksu, a Liječnička komora HNŽ im je obvezna pomoći stručnim i pravnim sredstvima, ako se za to ukaže potreba.
5. U slučaju saznanja o učinjenom krivičnom djelu od strane liječnika te osude redovitog suda, Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju će procijeniti potrebu pokretanja postupka pred Sudom časti Liječničke komore HNŽ.
6. Ovaj Kodeks stupa na snagu danom donošenja odluke Skupštine Liječničke komore HNŽ.